Prezime Bošnjak prisutno je u raznim dijelovima svijeta i spominje se već od 15. stoljeća. Općenito gledano, ovo prezime su dobivale obitelji koje su se selile u novi kraj iz Bosne. Nazivali su ih Bošnjaci, iz čega je proizašlo prezime Bošnjak. Pretpostavka je da su naši preci naselili ove krajeve nakon pohoda Eugena Savojskog na Sarajevo oko 1697. godine. Sarajevo je zapaljeno, a oko 40 tisuća katolika napustilo je Bosnu i otišlo u Slavoniju, Hercegovinu i Dalmatinsko zaleđe. Naša obiteljska grana prije prezimena Bošnjak vjerojatno je imala neko drugo prezime, međutim do tih saznanja je teško doći pa ćemo obiteljsku granu promatrati kroz prezime Bošnjak po kojem je naselje i dobilo ime.
Izvor: Prezime Bošnjak [Pristupljeno 19.2.2025.]

Na temelju istraživanja povjesničara Nikole Mandića (1923. – 2023.) 1999. godine, sa sigurnošću se može potvrditi točnost obiteljskog stabla Bošnjaka od njihova dolaska na današnje Ćavarovo i Bošnjakovo brdo. Iako zbog oskudnih podataka nije moguće precizno utvrditi izravne pretke prvog naseljenika naselja Bošnjakovo Brdo, sačuvani zapis iz matice krštenih Župe Blato iz 1808. kao i zapisi u matici vjenčanih Župe Mostarski Gradac iz 1825. i 1838. upućuju na to da potječe od Bošnjaka iz Crnča odakle dolaze iz Gradca, gdje su na popisu iz 1768. zabilježene dvije obitelji s tim prezimenom.
Izvori: Nikola Mandić, "Bilježnice Nikole Mandića", Usmena predaja: Drago Bošnjak, Nikola Mandić, "Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici", Mostar; Široki Brijeg: 2002.

Da su Bošnjaci bili na području današnjeg Širokog Brijega daleko u prošlosti, najsigurniji je dokaz 1 mlin koji im pripada u Jelića mlinici iz turskog vremena. Fra Vencel Kosir u listu Naša ognjišta broj 18. u listopadu 1981. u popisu mlinica na rijeci Lištica nabraja Jelića mlinicu u kojoj 1 mlin (i 1 badanj koji ne nabraja) pripada Bošnjacima. U tom popisu spominje još 3 mlinice iz turskog vremena. Mlinice na rijeci Lištici se spominju i u popisu sela i zemlje sandžaka Krka, Klis i Hercegovina oslobođenih od Mletačke republike 1701. godine.
Izvori: Dr. fra Vencel Kosir, "Naša ognjišta", broj 18, Listopad 1981. , Fazileta Hafizović, "Popis sela i zemlje sandžaka Krka, Klis i Hercegovina oslobođenih od Mletačke republike 1701. godine", str. 225.

Na popisu Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini iz 1743. koji je obavio biskup fra Pavao Dragičević, u selu Donji Gradac živi Andrija Bošnjak - starješina obitelji od 10 članova. Na popisu iz 1743, članovi obitelji su podijeljeni na one koji primaju Svetu Pričest (C. - Communicantes), odnosno krštene katolike koji aktivno prakticiraju svoju vjeru primanjem Euharistije i na djecu (P. - Parvuli). Andrija se smatra najstarijim poznatim rodom Bošnjaka sa Bošnjakova Brda i on je najvjerojatnije rođen već u 17. stoljeću. Na idućem popisu 1768, biskup fra Marijan Bogdanović, u Gradcu popisuje Nikolu Bošnjaka - starješinu obitelji od 12 članova i Tomu Bošnjakovića - starješinu obitelji od 11 članova. Na popisu iz 1768, članovi su opet podijeljeni na sličan način, ali ovaj put autor članove dijeli na odrasle (M. - Maiores) i na djecu (P. - Parvuli), međutim značenje je vjerojatno isto kao i na prvom popisu iz 1743. Nikola Mandić Tomu smatra sinom prije spomenutog Andrije.
Izvor: Dominik Mandić, "Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae in descriptionibus annis 1743 et 1768", Rim: ZIRAL, 1962., str. 93 i 124.

Na slici isječak iz knjige Nikole Mandića. Po njemu: Andrija Bošnjak, sin Tome, sina Andrijina, rođen 1775. godine, imao je sina Ivaku rođenog 1808. koji ženi Jurku Šušak i zasniva svoju obitelj na Bošnjakovu Brdu. Andrija i Jela imali su i barem 2 kćeri koje Nikola Mandić ne spominje: Katarinu koja se udaje 19.1.1825. za Ivana Sliškovića u Mokrom (u matici Župe Mostarski Gradac navodi se kao kćer Andrije Bošnjaka iz Lisa i Jele Karačić iz Crnča, svjedoci na vjenčanju: Ilija Kvesić i Frano Slišković). Druga kćer Jurka se udaje za Jozu Šuška 28.11.1838. vjerojatno u istu kuću iz koje je Jurka Šušak, žena od Ivake (u matici Župe Mostarski Gradac navodi se kao kćer Andrije Bošnjaka iz Lisa i Jele Karačić iz Crnča, svjedoci na vjenčanju Šimun Kraljević i Ante Šušak).
Izvori: Nikola Mandić, "Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici", Mostar; Široki Brijeg: 2002. i Matice vjenčanih Župe Mostarski Gradac 1819-1909.

Na slici isječci iz knjige Nikole Mandića. Ivaka se ženi Jurkom Šušak i seli se na Bošnjakovo Brdo. Pretpostavka je da je Ivaka dobio tu zemlju od svojih predaka koji su je dobili kao dobre sluge od nekog age (U to vrijeme u selu Lise na rijeci Lištici postojala je Ćemer mlinica koja je pripadala Ali-paši Rizvanbegoviću). Ivaka i Jurka su imali 4 sina: Nikolu, Tomu, Marka i Marijana i 3 kćeri: Luciju, Matiju i Šimu. Lucija se 1850. udala za Matu Mandića. Matija i Šima se udaju 1856. i 1863. za dva brata u Bogodolu.
Izvori: Nikola Mandić, "Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici", Mostar; Široki Brijeg: 2002., Matice vjenčanih Župe Mostarski Gradac 1819-1909. i Fra Vencel Kosir, "Naša ognjišta", broj 18, Listopad 1981.

Na slici isječak karte: Habsburška Monarhija (1869.–1887.) - Treće vojno izmjeravanje (1:75000). Na ovoj karti vide se imena zaselaka 'Čavar' i 'Bosnjak'. Iz grada prema brdu ide isprekidani put koji vjerojatno prati kameni zid vidljiv na starim fotografijama. Ovaj put danas nije uočljiv. Također se naslućuju četiri kuće Čavara i jedna Bošnjakova. Oko kuća praveći nepravilni trokut izgleda da ide opet isprekidani put, dok od Čavarovih kuća preko današnjeg bunkera vidimo točkasti put do vrela Borak. Miljenko Bošnjak pamti priče svoje bake Ive rođ. Šaravanja o geodetima koji su iz Austrije dolazili, mjerili i zapisivali zemlju te spavali na imanju njenog oca Iviše u Crnču. S obzirom da je Iva 1880. godište, može se pretpostaviti da su geodeti koji su radili ovu kartu spavali kod njih kad je ona bila dijete.
Izvori: Habsburška Monarhija (1869.–1887.) - Treće vojno izmjeravanje (1:25000), Arcanum Maps (Pristupljeno: 29.1.2025.); Usmena predaja, Miljenko Bošnjak, 28.1.2025.

Na slici iz 1917, jedan od kampova za ratne zarobljenike u Sibiru. Od Bošnjaka sa Ćavarova i Bošnjakova brda u Prvom svjetskom ratu pamti se da je Ilija Bošnjak rođen 1880. završio u logoru u Sibiru, Rusija. Tamo je bio oko 3 i pol godine. Bilo je mnogo zarobljenih i radili su na poljoprivrednom dobru, kopali, okopavali kukuruz, kosili travu, kupili sijeno i drva sve dok jednog dana nije došla naredba i pušteni su na slobodu.
Izvor: Usmena predaja, Miljenko Bošnjak 13.9.2024.
Izvor slike Sretensk Prisoner of War Camp (Pristupljeno: 30.1.2025.).

Mlinica prije mosta sa lijeve strane rijeke Lištice (u blizini današnje tržnice). Za ovu mlinicu je izgrađena 'jažva', pomoćni kanal koji se odvajao od toka rijeke Lištice prekoputa groblja Sajmište i išao sve do mlinice usporedno iznad rijeke. od Bošnjaka mlinicu i jažvu gradili su: Jure (1874), Ivan (1867), Ilija (1880), Andrija (1878) i Nikola 'Niko' (1878). Mlinicu su dijelili sa Ćavarima i Mandićima na čijoj zemlji je i napravljena.
Izvori: Usmena predaja, Miljenko Bošnjak 29.1.2025., Fra Vencel Kosir, "Naša ognjišta", broj 18, Listopad 1981.

Izvorno ognjište naše obitelji podignuto je oko 1826. godine, kada je Ivaka Bošnjak došao na istočnu stranu Ćavarovog brda. Kuća u središtu zaselka bila je srce obiteljskog života u kojoj se nalazilo ognjište, sač, komoštre i kut za odlaganje luga. Do 1936. u njoj je živjelo oko 43 Bošnjaka, a nekad i do 50, svi pod jednim krovom kao jedna obitelj. Obitelj je imala jednog starješinu, upisanog u crkvenim i općinskim knjigama, koji je upravljao zajedničkim dobrom. Tri brata – Toma (1842), Marijan (1847) i Marko (1845) – živjeli su zajedno. Kada je 1936. došlo do podjele, svaki je dobio jednak dio zemlje, a obitelj se razdvojila na tri dijela, čime je počelo novo poglavlje obiteljske povijesti.
Izvor: Usmena predaja, Miljenko Bošnjak 29.1.2025.

Mlinica u Borku građena je na samom početku Drugog svjetskog rata, od 1938. do 1940. Imala je 4 mlina, vlasnici: 2 mlina Bošnjaci, 2 mlina Mandić-Tucković. Mara Bošnjak, udovica Joze, za vrijeme dok je radila u duhanskoj stanici, davala je novac za izgradnju ove mlinice do 1940., kada je mlinica završena. Mlinar Zdravko Mandić Tućković prodao je svoj 1 mlin Ivanu Naletiliću (sin Rajko), dok je drugi mlin pripadao njegovom stricu Tuckoviću. Bošnjaci nisu radili u ovoj mlinici nego su imali zaposlenog mlinara. Mlinica je radila do 70-ih godina. Pretpostavlja se da je na ovoj slici iz 1954. prikazana ta mlinica.
Izvori: Digitalni arhiv Široki Brijeg – Mlinica u Borku (Pristupljeno: 29.1.2025.), Usmena predaja: Miljenko Bošnjak, 29.1.2025.

Drugi svjetski rat imao je kobne posljedice na mušku populaciju naselja Bošnjakovo Brdo. 6. listopada 1942. godine Ivan "Ivko" sin Nikole i Anice r. Jelić, rođen 24. travnja 1918. u dobi od 24 godine ubijen je od četnika u Čabulji. 1944. godine u okolici Banja Luke ubijen je Toma, sin Ivana i Luce r. Šaravanja rođen 23. travnja 1911. u dobi od 33 godine. Ostali su žena Manda r. Zovko i dva sina. 1945. nestali su braća Mate (rođen 2. listopada 1921.) i Mirko (rođen 24. svibnja 1919.) od Ilije i Luce r. Naletilić u dobi od 24 i 26 godina. Jozo rođen 3. ožujka 1912, sin Jure i Ive r. Šaravanje nestaje u lipnju 1945. u dobi od 33 godine, nakon Bleiburga i Križnog puta. Posljednji put sreo ga je Marko Markica Mandić "Šota" u slavonskoj Požegi. Ostali su žena Mara r. Hrkać i jedan sin. Za sve ove žrtve postavljeni su križevi u Memorijalnom centru: Groblje mira, na Bilama.
Izvori: Usmena predaja, Miljenko Bošnjak 29.1.2025,
"Otkopana istina Širokog Brijega", str. 537 - 579, Pero Kožul, 2017,
"Imenik boli i ponosa", str. 24, Fra Jozo Pejić, 1999.

"Početkom 1945. ukupna brojnost njemačkih i hrvatskih snaga, koje su sustavom polukružne obrane, otvorenim prema Mostaru, branile položaje na Širokom Brijegu iznosila je 3155 vojnika. Maksimalno koristeći prirodne pogodnosti koje pruža zima, njemačke i hrvatske postrojbe zaposjele su dominantne visove između snijegom prekrivene Čabulje i poplavljenog Mostarskog blata, pri čemu su Cigansko i Bošnjakovo brdo, Purin, Burića i Šuškov brig bili sasvim logičan izbor vojnih zapovjednika u odabiru i utvrđivanju zadnje crte obrane."
Mandić, Hrvoje. (2013). “Borbe za Široki Brijeg od studenog 1944. do 7. veljače 1945.” Polemos: časopis za interdisciplinarna istraživanja rata i mira, vol. XVI, br. 32, 2013, str. 16. Dostupno ovdje. (Pristupljeno: 29.1.2025.)

Na slici zarobljeni hrvatski i njemački vojnici u Širokom Brijegu 7. veljače 1945. Oko šest mjeseci prije bitke, hrvatska i njemačka vojska izgradila je bunkere na strateškim točkama Ćavarova i Bošnjakova brda. Bunkeri su bili građeni od kamena, s gredama i slamom na vrhu, a služili su za obranu i zaklon. Jedan bunker nalazio se kod Ćavarovih kuća, dok su druga dva bila povrh Bošnjakovih kuća. Osim ovih bunkera, vojska je imala i manje bunkere i šatore za boravak tijekom kišnih dana. Intenzivne borbe su počele između 5. i 6. veljače, neprijateljski topovi počeli su bombardirati područje, a partizani su napadali sa zapadne i sjeverne strane brda. Brojni civili, izbjeglice, ranjenici, domaće i njemačke bolničarke sklonile su se u kuće na Bošnjakovu Brdu. Na Trnu je bila partizanska baza, a s Visoke Glavice topništvo je tuklo crkvu i položaje domaće vojske na Bošnjakovu Brdu. Borbe su trajale dva do tri dana. Svjetleći meci parali su noć, a mještanima nije bilo jasno odakle tolika količina streljiva i oružja domaćoj vojsci u ovom uporištu. Posljednji pucanj neprijateljskog topa pogodio je štalu, ubivši kravu. Nakon konačne partizanske pobjede, ispaljena je signalna raketa kao znak osvajanja. Na Bošnjakovu Brdu pokopani su borci iz raznih krajeva, ali su sve kosti poslije prenesene na druga groblja. Bošnjakovo Brdo ostalo je upamćeno kao najtvrđe uporište hrvatske vojske.
Izvor: Usmena predaja, Miljenko Bošnjak 29.1.2025.

Na slici križari i oštećena crkva BDM u Širokom Brijegu 1959. godine. Nakon pada Širokog Brijega nije dobro bilo biti muškarac. U to vrijeme većina preživjelih muškaraca se skrivala u šumama – neki su se kasnije vratili, neki su ubijeni, dok su drugi pobjegli. Partizani su u kućama zatekli samo žene, djecu i starce. Najviše pola godine nakon bitke, neki su se preživjeli vratili kućama, zahvaljujući amnestiji. Ante i Vjekoslav su se među prvima prijavili vlastima. Preživjeli muškarci koji su pružali otpor i nakon završetka rata u gerilskom načinu ratovanja nazivali su se škripari ili križari. Škripari su se nakon pada Širokog Brijega povukli u brda i planine te noću dolazili u sela tražiti hrane da prežive.

Miljenko priča: "Partizani su ih uvijek tražili, imali su oni oružje, partizani se njih bojali. I oni su dolazili u nas na brdo više puta uvečer kasno, daj, nismo ni mi imali, štogod pojest. Dadneš mu on nosi tamo… Nekad u kući pojedu, nekad nose tamo u šumu. Ti škripari su bili strašno opasni za partizane, puno su im muke zadali... Benko Penavić je ubio 5-6 partizana. To je trajalo oko 3 godine, 1945-1947, čak i do 1950-e neki se pojavljivao. Oni su bili veliki problem, mnogo je ljudi stradalo zbog njih, oni su u nas dolazili često. Puno je naših završilo u zatvoru zbog pomaganja škriparima. Poslije rata, crkva je bila zatvorena, nije bilo fratara ništa, pobili fratre, pa smo išli mi u Gradac k misi... crkva bila uništena, razbijena vrata, prozori, sve..."
Izvor: Usmena predaja, Miljenko i Ivica Bošnjak 27.8.2024.

Na slici isječci iz popisa stanovništva 1953. Drugi po redu popis stanovništva FNRJ je objavljen 31. marta 1953. Na popisu 1953. godine nije postojala mogućnost izjašnjavanja kao Musliman (Bošnjak). Na slici se može vidjeti da je 'Bošnjakovo Brdo' dio naselja 'Lise' te da ima 7 domaćinstava i 58 stanovnika. Pripada opštini 'Lištica' te srezu 'Lištica'.
Izvori: Federalni zavod za statistiku (Pristupljeno: 5.2.2025.), Drugi popis stanovništva Federativne Narodne Republike Jugoslavije, str. 127

Prvi koraci prema preseljenju započeli su oko 1960. godine kada je Vjekoslav postavio temelje za kuću. Poslije, njegov sin Dragan se vratio iz Mostara i prvi živio u toj kući. Miljenko je prvi završio kuću i preselio se 1965. godine zajedno sa ženom Ivicom, sinom Ivom, kćerkom Mirjanom i majkom Marom. Na fotografiji slijeva na desno: Ivan, Dragan, Franjo, Miljenko, Marijan, Gojko i dolje Ivan Ina Bošnjak. Fotografirano pored mlinice (blizina današnje tržnice), u pozadini magacin duhanske stanice. Svi s fotografije u razdoblju od 1965. do 1972. doselili su s Ćavarova i Bošnjakova brda i nastanili na lijevoj obali Lištice. Iako su mnogi preselili, neki su i dalje zadržali stoku na starim imanjima, nastavljajući tradiciju sve dok se potpuno nisu prilagodili gradskom životu.
Izvori: Digitalni arhiv Široki Brijeg – Bošnjaci (Pristupljeno: 29.1.2025.), Usmena predaja: Miljenko Bošnjak, 29.1.2025.