Na Ćavarovu i Bošnjakovu brdu, Ćavari i Bošnjaci zasigurno žive skupa od sredine prve polovice 19. stoljeća, dok Ćavari vjerojatno i prije. S obzirom da su naši preci dijelili brdo preko 100 godina te se uvijek međusobno pomagali i dobro gledali, posebice u teškim vremenima glada i jada, red je i da Ćavari, iako odlaze sa brda 40-ak godina prije Bošnjaka, imaju spomen na ovoj internetskoj stranici. Za prezime Ćavar ili Čavar izvori informacija poprilično su siromašni. Pored knjiga 'Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici' Nikole Mandića iz 2002. godine i 'Duvanjska prezimena' Ante Ivankovića iz 2001. godine, ponešto korisnih informacija dobivamo sa platforme ActaCroatica, a dosta neutemeljenih zaključaka o ovom prezimenu kruži po raznim internet portalima, na što se nećemo osvrtati. Činjenično gledano, najsigurniji izvori za utvrđivanje porijekla prezimena su zapisi iz matica krštenih, vjenčanih i umrlih. U nedostatku tih zapisa možemo se jedino osloniti na usmenu predaju ili na toponime i nazive mjesta povezanih sa određenim prezimenom. S obzirom da ActaCroatica ima popise stanovništva Hrvatske kao i brojne povijesne dokumente iz prošlosti, možemo reći da su informacije ovog portala jako dobar orijentir za usmjeravanje istraživanja o prezimenima.
Izvor: Usmena predaja Miljenko Bošnjak i Pero Ćavar

Na portalu ActaCroatica se navodi da su Ćavari u Hrvatskoj Hrvati, najvećim dijelom iz Hercegovine. U prošlom stoljeću relativno najviše hrvatskih stanovnika s ovim prezimenom rođeno je u Hercegovini (područje Širokog Brijega) i u Hercegovini (područje Mostara). U naseljima Dragnjić i Kopić u Zapadnoj Bosni svaki drugi stanovnik prezivao se Ćavar. U Hrvatskoj danas živi oko 760 Ćavara u 320 domaćinstava. Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno 10, pa se njihov broj višestruko povećao. Prezime Čavar se na ovom portalu navodi odvojeno, pa se za ovo prezime navodi se da je najvećim dijelom iz srednje Bosne, a prema nekim izvorima iz Hercegovine, Široki Brijeg. U prošlom stoljeću relativno najviše hrvatskih stanovnika s ovim prezimenom rođeno je u Srednjoj Bosni (područje Jajca) i u Gradu Osijeku. U Hrvatskoj danas živi oko 320 Čavara u 140 domaćinstava. Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno 50, pa se njihov broj višestruko povećao. Prisutni su u većini hrvatskih županija, u 35 gradova i 33 manja naselja.
Izvor: Prezime Čavar [Pristupljeno 6.3.2025.] Prezime Ćavar [Pristupljeno 6.3.2025.]

Što se tiče knjige Nikole Mandića iz 2002. - Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici, Nikola Mandić koristi sveske matica župe Mostarski Gradac koja je imala matice od 1748. godine, ali su partizansko-komunističke vlasti spalile prve sveske tih matica zajedno s knjižnicom Franjevačkog samostana na Širokome Brijegu 1947. godine zbog čega nije bio u mogućnosti pratiti razvitak pojedinih rodova i povezati ih s podacima iz popisa Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini 1743. i 1768. godine. Sačuvana je Matica krštenih od 1795., a Matica vjenčanih od 1819. godine. Nikola Mandić Ćavare pronalazi u Gracu 1743. i 1768. godine, u Lisama od 1805. godine, u Knešpolju od 1815. godine, zatim veliki broj Ćavara pronalazi u maticama krštenih za naselje "Gostuša" gdje se Ćavari spominju od prvih mogućih sačuvanih zapisa 1796. godine te samim time njihovi roditelji su tu sigurno od 1770. godine. Iako je nemoguće povezati sve ove osobe, lako se može zaključiti, s obzirom na količinu spomena prezimena Ćavar u maticama župe Mostarski Gradac da se ovdje nalaze od početka 18. stoljeća, a vjerojatno i puno prije.
Izvor: Nikola Mandić, "Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici", Mostar; Široki Brijeg: 2002.

Na slici kuće na Gostuši. Nikola Mandić u svojoj knjizi na 155. stranici piše: 'Ćavari su se nekoć prezivali Vidoševići čija je postojbina bila u Gostuši. Nadimak Ćavar nastao je negdje oko 1700. godine. Tijekom vremena on je potiskivao staro prezime Vidošević i potpuno ga istisnuo iz starih matica oko 1850. Najstariji pisani spomen Vidoševića nalazi se u starim spisima i crkvenim maticama na otoku Braču, gdje se prvi put spominju 1574. među pučanima koji dobivaju sol, zatim 1625. među pučanima regrutiranim za bračku galiju, i tako redom u više navrata. (Andre Jutronić: “Naselja i podrijetlo stanovništva na otoku Braču”, Zbornik za narodni život i običaje, knjiga 34, u izdanju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu) Vidoševići su iskazani u popisu pučanstva na otoku Hvaru u mjestu Vrbanju kod Jelse 1673. godine gdje su 1948. godine imali 15 domaćinstava. (Dr. Nevenka Bezić Boženić: Popis pučanstva otoka Hvara 1673. godine). Nakon oslobođenja Sinjske krajine ispod turske okupacije 1690. godine velik broj žitelja iz zapadne Hercegovine, Rame i jugozapadne Bosne prebjegao je na oslobođeno područje oko Sinja među kojima se navode i Vidoševići. (Dr. fra Josip Soldo: Sinjska krajina u 17. i 18 stoljeću, knjiga prva i knjiga druga) Turci su protjerani iz Imotske krajine 1718. godine kamo je također izbjeglo mnogo pučanstva iz zapadne Hercegovine i Rame, među kojima je bilo i Vidoševića i Ćavara. Vidoševići su se nastanili u Gornjim Vinjanima po kojima jedan zaselak nosi naziv Vidoši, dok su Ćavari nastanjeni u selu Dobranje. (Fra Vjeko Vrčić: Plemena Imotske krajine)'.
Izvor: Nikola Mandić, "Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici", Mostar; Široki Brijeg: 2002.

Na slici kužni grobovi Anastazije Ćavar kod rijeke i njene majke na brdu. Kada pogledamo na usmenu predaju, poznata je priča koju pamte i Ćavari i Bošnjaci o majci i kćeri koje su umrle od kuge. Kćer se zarazila kugom i nju su poslali na konju za Imotski da dobije blagoslov fratra i oni su otišli za njom. Nekad na putu iz današnjeg Širokog Brijega do Imotskog i nazad, djevojčici se zapetlja kosa u draču. Planirali su je povući na silu iz drače, ali majka to nije mogla prihvatiti te joj otpetlja kosu pa se i ona sama zarazi kugom. Majka je pokopana ispod Ćavarovih kuća na Ćavarovom i Bošnjakovom brdu, a kćer - Anastazija Ćavar u blizini rijeke Lištice i groblja Sajmište. Iz knjige Roberta Jolića - 'Zarazne bolesti u Hercegovini u doba Turske' saznajemo da je kuga harala Hercegovinom sve do 1818. godine. Po tome ova priča se dogodila najkasnije 1818. godine. Zatim možemo razmatrati da su pošli za Imotski da bi našli fratra koji bi djevojčicu blagoslovio. Fratri odnosno franjevci dolaze u Mostar i Široki Brijeg tek od 1847. godine, a prije se za narod brinula stara župa Mostarski Gradac za koju smo saznali da je imala matice od 1748. godine. Sa tom spoznajom mogli bi utvrditi da fratri dolaze na ovo područje od 1748. godine. S obzirom da se Imotski oslobodio turske vlasti od 1717. godine mogli bi pretpostaviti da se ova priča dogodila između 1717. i 1748. godine. S obzirom na istraživanje Nikole Mandića to se skoro i podudara sa prvim spomenima Ćavara u 'preživjelim maticama'. Upravo ovo razdoblje možemo uzeti kao najstariji usmeni trag Ćavara na ovom području. Treba uzeti u obzir i scenarij u kojem se ova priča dogodila kasnije, a nepostojanje fratra u blizini bi objasnio pomor kuge koji je zasigurno morao zahvatiti i svećenike.
Izvor: Usmena predaja: Miljenko Bošnjak i Iva Karačić r. Ćavar i Samostan Imotski [Pristupljeno 6.3.2025.]

Među Ćavarima poznata je priča o babi Nogaluši. Priča ide tako da je Turski aga došao u Ćavarovu kuću, uzeo cjepanicu s ognjišta i bacio je da udari u strop što je bio znak da Ćavari odu s njegove zemlje. Nogaluša je, u afektu, uzela istu cjepanicu i njome udarila agu u glavu. Aga je odmah pobjegao te prodao Ćavare drugom agi, Drači. Drača je u čudu pitao zašto mu nudi Ćavare, jer su dobri ljudi, na što mu je ovaj odgovorio: "Da uistinu su dobri, ali imaju jednu opasnu babu." Da ovo nije samo izmišljena priča dokazuje i obiteljsko stablo Ćavara jer je Petronila 'Pera' Nogalo s Uzarića bila žena Ivana Ćavara rođenog oko 1790. godine u Gostuši. Ivan i Pera su se vjenčali 1820. godine te su imali 2 kćeri i 3 sina, 2 blizanca koja umiru na porodu 1825. i poslije sina Grgu rođenog 1827. koji ženi Lucu Anić Svrze i s njom ima 2 Ivana i Jozu zvanog 'Jozuka'. Jozo 'Jozuka' rođen 1856. sa ženom Ivom Vukoja ima Nikolu rođenog 1886. koji sa Ivom Jelić ima Peru rođenog 1914. koji s Marijom Ravlić ima Ivu i Jozu rođenog 1940. Iva se udaje za Petra Karačića i ima sina Ognjena. Jozo sa Jelom Slišković ima Tomislava Ćavara rođenog 1973. Upravo su Ognjen i Tomislav prenijeli ovu priču i potvrdili da su njihovi preci sa došli sa Ćavarovog i Bošnjakovog brda.'
Izvor: Usmena predaja: Iva Karačić r. Ćavar i Nikola Mandić, "Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici", Mostar; Široki Brijeg: 2002.

Na slici se vide stožaste gomile na vrhovima brda iznad grada. S obzirom da Nikola Mandić misli da je nadimak Ćavar nastao negdje oko 1700. godine iz prezimena Vidošević, tu tvrdnju sa informacijama koje posjedujemo ne možemo pobiti, s obzirom da naši izvori (matice i usmena predaja) idu najdalje do eventualno 1717. godine. S obzirom da spominje da veliki broj žitelja iz zapadne Hercegovine prebjegava na područje Sinjske krajine i Imotskog nakon oslobođenja od turske vlasti oko 1690. i 1717. godine, ovo bi mogli povezati sa narodnom pričom u kojem djevojčicu šalju upravo u Imotski da dobije blagoslov fratra. Zadnje bih spomenuo usmenu predaju i tradicije Ćavara u Širokom Brijegu koje se vežu uz gomile nepoznatog porijekla. Tradicija koja se prenosila s koljena na koljeno je ona o paljenju svijeća na gomilama kao i slavljenje Božića na gomili (Najveća gomila na Ciganskom brdu). Ove tradicije su se njegovale do 90-ih godina prošlog stoljeća. Na prostoru današnjeg Vodovoda Široki Brijeg, nalazila se Ćavarova gomila koja je oko 1980. uništena da bi se napravila upravna zgrada Vodovoda. Ispod gomile pronađene su kosti ljudi kojima su se svijeće i palile i ljudi molili. Treba reći i da se oko Ćavarovog i Bošnjakovog brda nalazi veliki broj gomila nepoznate dobi: najveća gomila u Širokom Brijegu iznad Japlanice, gomila na vrhu Ciganskog brda, Ćavarova gradina koju je otkrio Ivan Dugandžić na zapadnim obroncima brda između mosta i restorana Borak, Velika (obredna) gomila na bunkeru koja je uništena 1943. za izgradnju talijanskog bunkera, utvrda nepoznatog porijekla u Borku, veliki broj malih gomila u zaseoku Radešice iznad Borka, ostaci iz antičkog razdoblja u kanjonu Borak i na izvoru Lištice i srednjovjekovno groblje sa stećcima ispod brda zvano Sajmište.
Izvor: Usmena predaja: Miljenko Bošnjak, Iva Karačić r. Ćavar i Nikola Mandić, "Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokom Brijegu i okolici", Mostar; Široki Brijeg: 2002. i Ivan Dugandžić, "Širokobriješka baština: 2004."